Wednesday, August 8, 2012

Malezija part 3 ili kako se izgubiti u vremenu i postati rasista

Malezija ima 28 miliona ljudi i u tih 28 miliona spojeno je 3 velike nacije: Malajci, Kinezi i Indijci. Kad ih pogledate, rekli bi da ove tri nacije žive u sreći i blagostanju ali kad samo malo zagrebete ispod površine shvatićete da je ovo zemlja sa ogromnim procentom rasista. Retki su slučajevi kada ćete videti da se Kinezi druže sa Indijcima ili Malajcima i obrnuto. Svi se drže svojih i svi jako ne vole one druge. Malajci su po rođenju Muslimani i nemaju nikakvu opciju promene religije jer na samu pomisao na to negine im šerijatski sud. Ukoliko neko sastrane želi da sklopi brak sa Malajkom ili Malajcem, promena religije ti negine.Isto važi ako se upetljaš sa bilo kojom drugom islamskom nacijom. Ako se ja spetljam sa nekim Omancem i odlučim da se udam za njega, ukoliko ne pređem u Islam, naš brak u Maleziji se neće važiti.
Malajci su poprilično lenji i treba im uvek neko da ih kontroliše. Državne firme upošljavaju samo Malajce. Indijci i Kinezi nisu poželjni iako su oni rođeni i odrasli tu i imaju maležansko državljanstvo. Država sve pruža Malajcima. Dozvoljava im da žive sa gomilom kredita, da bankrotiraju, daje im stipendije za studije u inostranstvu, daje im popuste povlastice dok Kinezi i Indijci kao "ravnopravni" članovi društva ne uživaju te beneficije. Sama država je rasista prema svojim građanima pa uopšte nije čudno to što su oni postali rasisti jedni prema drugima.
Ukoliko nikada niste bili rasista, Malezija je odlična država da postanete. Vrlo brzo ćete shvatiti da Indijci izgledaju gore od naših cigana i da zog boje kože stalno izgledaju kao da su prljavi. Kinezi će početi da vas nerviraju sa svojom bahatošću a Malajci kao pobožni Muslimani koji bi trebalo da budu čisti pokazaće vam kako su ustvari aljkavi, prljavi i kako ne znaju apsolutno ništa o svojoj religiji a guraju se kao da su svu pamet sveta popili.
Zahvaljujući CS-u susrela sam gomilu ljudi u Maleziji svih rasa, boja kože, mirisa. Družila sam se sa svima njima, čula gomilu priča, videla hiljadu boja ali posle godinu i po dana života ovde ja i dalje nemam prijatelja lokalca. Moji prijatelji su Srbi, Italijani, Hrvati, Poljaci, Španci, Egipćani, Nigerijci, Tanzanijci... ali među lokalcima nisam mogla da pronađem osobu koja bi razumela moj smisao za humor ili sa kojom mogu da se udubim u neki razgovor i naučim nešto novo. Eto, moje sasvim jednostavno pitanje, gde da vodim svoje goste na day trip van Kuala Lumpura je ostalo bez odgovora.
Prošle nedelje smo se Mali i ja vozikali po Cyberiji i Putrajayi sa Pe, Damom i Yakubom koji su došli iz Australije i Indonezije da me vide pa se svi zadesili u isto vreme. I dok su oni dremali na zadnjem sedištu prošli smo pored zgrade gde sam ja bila na razgovoru za posao. Prekoputa je nikla nova zgrada koje se ja ne sećam uopšte da je bila u izgradnji kad sam ja svraćala u taj deo grada. U globalu, nisam mogla da se setim kada sam bila tu. Vreme u Maleziji je cele godine isto. Da li padne kiša ili ne u toku nedelje to nije toliko bitno. Temperatura se ne spušta ispod 26 stepeni a ne prelazi 33 stepena preko dana. Vlažnost je uvek ista, ogromna. Ovde nema proleća, jeseni, leta i zime. Stalno je sve isto. Nemaš nikakvu odrednicu prema kojoj meriš vreme. Dani teku isto.
I onda u jednom trenutku shvatiš da moraš da pobegneš... negde gde ima jeseni i zime i proleća... inače ostaješ zauvek zarobljen u vremenu.
Razmišljam o Južnoj Americi :)