Monday, November 28, 2011

Jedina sosa u Kuala Lumpuru

Belim muskarcima je u Maleziji život dao Azijatkinje, male, slatke, nasmejane, uradile bi sve za belo meso, poubijale i odrekle s cele familije ako treba, namincane, naštimovane, napucane i uvek spremne da kleknu i počnu. Ne kažem da su sve Azijatkinje lake ali statistički gledano procentaža teži u beskonačnost, kad bi to zakoni moderne statistike dozvoljavali. Neki ljudi su mi govorili da se ponekad stide svojih sunarodnica pošto bi prodale dušu đavolu samo da budu sa belcima.
S druge strane, Malezija nama, blim ženama nije dala ništa takvo. Jest, Malajci su mali, slatki baš i nisu, nasmejani ali šta ja da radim sa mojih 178cm sa jednim malim nasmejanim Malajcem. Govorim tiho i nosim Malajca sa sobom... right... S druge strane već sam pisala o tome kako su Azijati slabo obdareni i kako ustvari nemaju šta da pruže nama, belim ženama. Tako da, Azija, sama po sebi, nije baš pravljena po mojoj meri. Kod nas u Srbiji se kaže da muškarci koji voze velika kola samo žele da nadomeste to što im fali u gaćama. Verovatno je i ovde tako sa kolima, zgradama, ulicama, bulevarima... sve je veliko, a vajde nikakve :D. Tu i tamo se pojavi neki Arapin, Iranac kojem sam ja kao od Boga data i koji me gleda kao da sam sa neba sišla ali nešto mi nisu interesantni. Možda vam jednom prilikom ispričam priču kako me je grom strefio u sred LRT-ja i kako mi od onda svet nije isti... ali sve se to završilo na slomljenom srcu... kod mene valjda ni ne može drugačije da se završi.
Od kad je Jelena otišla nazad u Beograd shvatila sam da sam jedina devojka iz Srbije u Maleziji. Ima tu nekih Bosanki koje studiraju na Islamskom univerzitetu koji je na drugom kraju grada, Hrvatica možda, jedna Slovenka, ali kad lociramo Srbiju, ja sama, bar mislim da sam sama. No, nije to toliko bitno, i ovako sam većinu svog života provela sa muškarcima i  uvek su mi oni bili bolji prijatelji nego žene tako da mi i ne pada teško što baš i nemam sa kim da lajem na domaćem jeziku, mislim, žensko. 
Zvrcnem tu i tamo Miloša, malog Hadžiju, Danka, Borjana, sad i Dadu i čujem par rečenica domaćeg jezika i to mi je dovoljno. Izađem sa njima, provedem se, upoznam neke nove ljude, visim tu i tamo sa nekim lokalcima, italijanima, ali što se tiče ljubavnog života, u Aziji sam osakaćena. Možda bi trebalo da se preselim u Afriku ili na Blistok... tamo još uvek neki lepotani leče slomljena srca koja sam im ostavila :D S druge strane ja sam onaj tip žene kojoj treba visok kršan Balkanac i dolazim iz zemlje gde su svi lepi visoki i zgodni (moliću lepo da se Vlada kuvar, Jovan, Kika, Zloba, Benko i ostali pronađu u ovom tekstu) tako da, verovatno, Azija nema šanse kod mene... :D doduše, ni ja kod nje :D

Sunday, November 27, 2011

Murder on the dance floor... iliti Penang na par sati

Subota ujtru.. budim se naštimovana za posao. Od kad sam se preselila u novi stan posao mi je bliži i ustajem sat vremena kasnije. I dalje kasnim na posao ali s obzirom da je šef navikao da nikad neću stići pre 10, nije ni bitno. Išunjavam se iz sobe do kupatila i trudim se da me moj trenutni gost ne primeti pošto, i dalje, ne volim da pričam ujtru. Momak je ok, zanimljiv, ali nisam mu objasnila sinoć kad je stigao da ne treba da mi se obraća ranom zorom. Čujem ga kako se sprema u dnevnoj sobi. Vrednica, došao je u KL na par dana i odmah od rane zore hoće sve da vidi. Vraćam se u sobu i uvlačim se opet u krevet ali san nikako ne ide na oči. Razmišljam o tome kako mogu da popunim još jednu subotu, dok ne dođe ona nedelja kad će Sonja da mi stigne. Da, čitali ste svi o onoj mojoj maloj Sonji koju volim kao sestru. Blesavo dete se spakovala i posle 3 meseca Italije, vratila se u Indoneziju. I sad mi opet dolazi. Mislila sam da će proći godine dok je ponovo ne budem videla i jako mi je drago da su samo meseci u pitanju. Stiže poruka od glavnokomandujuće, pomislih, gde gori. Posle 8 meseci slušanja o tome kako će naša koleginica Poš da se uda, konačno je došao i taj dan pa s obzirom da sam već pričala sa glavnokomandujućom o tome da idem sa njima na svadbu setila me se u poslednji tren. Ne bi se ona mene ni setila nego su njih dve ostale bez trećeg člana koji im je i ujedno bio vozač a ja sam otprilike jedina u tome trenutku bila na raspolaganju sa vozačkom dozvolom i dovoljno luda da vozim do Penanga. Doduše, otkad sam došla u Maleziju taj Penang mi je bio u ušima kao neko neverovatno mesto koje ne bi trebalo da se propusti. Neke čudne mračne uličice, fenomenalna hrana, malo drugačiji Malajski svet... Posle gomile saobraćajki zbog kojih smo satima milele po autoputu i celodnevnog vozikanja stigle smo u 6 popodne na Penang. Izašle smo na most koji spaja kopno sa ostrvom iz kišnog oblaka, a tamo negde među zgradama Georgetown-a probijalo se sunce kroz oblake i nekako sam znala da će i tih par sati koje ću da provedem tamo biti apsolutno fenomenalni. Potraga za hostelom, par fotografija pre mraka, šetnja po kiši, šoping cipela pošto sam zaboravila cipele za svadbu, ... Negde u toku dana sam se ja setila da tamo negde na Penangu živi neki Dalibor iz Beograda. Čula sam ja da je on neka arhitetka, dizajner, koji će ga đavo znati, samo znam da su momci po KL-u pričali o Penangu i Dadi sve najbolje.. makar ono čega su se sećali :) Mali Hadžija, nema ga ni od korena, zamro, ne javlja se na telefon, ne piše, sliku ne šalje, ponekad se zabrinem za to dete pošto mi je veliki Hadžija ostavio u amanet da se nekad pobrinem za malog a znam da je Miki otišao u Irak (ne pitajte ništa). Budi se mali negde oko 6 popodne i odgovara na sve moje poruke pritom prijavljuje da je sinoć partijao i da ga ne pitam ništa mnogo... i stiže i Dadin broj telefona. Ne budem ja lenja, okrenem broj, dobar dan, dobar dan... Dado se javlja onako, ko je sad ova i šta hoće, poprilično pogubljen i zabunjen ali spremno odgovara na sva moja pitanja i reče da će večeras u đusku u neki klub pa da ja svrnem. Svraćamo kod šeficinih prijatelja Litvanaca koji nas dočekuju sa večerom. Steamboat mi je ovk bio zanimljiva stvarčica ali uvek sam morala da idem negde daleko daleko da bi jela dobar steamboat i uvek sam morala da čekam nekoga da me vodi tamo negde daleko. Uz ćaskanje sa par lokalaca, vino, steamboat (guglujte) i zavrivanje u obližnji Kineski hram da vidimo šta se tamo dešava, brzo se približila ponoć. Dado reče da je u klubu SS. Moja ekipica se požali kako je klub SS fancy i kako oni nisu prikladno obuceni pa će oni negde da popiju piće dok se ja isćaskam sa Dadom. Nisam se trudila da ih mnogo odvraćam od te misli, prvo, što i nisu bili nešto posebno zabavna ekipa odkad se i izgubljeni vozač pridružio a drugo, posle celog dana sa njima trebalo mi je malo oduška. Ta kadrovska služba, nikad ne znaš šta im je na pameti i uvek moraš da paziš šta ćeš da kažeš... Pošaljem ja Dadi poruku da stižem za 5 minuta samo da prošetam kroz taj Upper Penang road kad ono, ulica ni 100 metara tako da sam u roku od odmah bila ispred Slipery Signorite iliti SS kluba. Kad me devojke ovde pitaju kakvi su srpski momci ja uvek kažem da su visoki i zgodni. One kako su male, njima je svaki visok, a s obzirom da smo  beli, onda je i zgodan kakav god da je. I tako izađe Dado iz kluba onako visok i zgodan kao svaki Srbin, moliću lepo, sa kezom od uveta do uveta kao da je video najbolju drugaricu iz lepog mu Beograda i posle par rečenica nas dvoje smo na podjumu sa još nekom ekipicom napadnih kineskih žena i kad pomslih da pođem kući a noć već prošla.Ne sećam se kad sam se poslednji put tako izđuskala a što je najbolje Dado đuska za medalju (doduše reče mi da ima neke medaje za đuskanje) i adrenlin od đuskanja me je držao ceo dan tako da sam bez problema vozila nazad, ili je to bio alkohol... Nebitno sad... Bitno je da će me Penang videti opet :)
A svadba... dosada živa... otom drugi put... odoh da sačekam Sonju pa da idemo negde u đuskanje :D

e da... Dadu možete pratiti na blogu B92... on jee kaoooo maalllooo popularan.. right :P

Saturday, November 19, 2011

Rodbinska tortura iliti kako sam prezivela 3 nedelje u Srbiji

E da, konačno posle 14 meseci strpljivog čekanja moja teta je konačno dobila priliku da me vidi. Nisam se promenila, nisam smršala, nisam pocrnela, kao da sam bila u Bogradu u poslednjih 14 meseci pa me mrzelo da dodjem u moju malu varoš. Ni moja mala varoš se nije promenila, sve je na svom mestu, tu i tamo su nikle neke nove zgrade, otvorila se po koja nova banka, jer, ništa drugo u Srbiji ni ne može da se otvori. Svako drvo je na svom mestu, vetar uvek duva iz istog pravca i zvona crkve se čuju daleko daleko. Svuda je ravnica i sve je tiho.
Otprilike da sam samo htela da vidim moje drugare, moju tetu, moju novu veknicu hleba, konačno imamo prinovu u familiji, u poslednjih 20 godina samo su umirali, nažalost. Htela sam da odem u Novi Sad, da pretrčim preko Beograda ako baš moram, da odem negde u neku prirodu, bilo je tu i planu i Sarajevo, Zagreb, Ljubljana ali nisam mogla sve da postignem. Ne mož se uklopiti sa svima pa da si Bog. Ovi rade, ovi ne rade, ovi imaju bebu ovi imaju kuče, ovi mače ovi su slobodni ujtru ovi su slobodni uveče, ovi su otišli za Novi Sad, ovi sledeće nedelje idu u Mađarsku pa sad moraju da se pakuju i tako do beskraja. Uglavnom sam se sa svima sa kojima sam htela i uklopila bez obzira na bebe, kučiće, mačiće ali naravno morala sam da se uklopim i sa rodbinom.
Nepisano pravilo je da ako odem kod jedne tetke a ne odem kod druge tetke onda ce treća tetka da kaže drugoj tetki pošto prva i druga ne razgovaraju, jelte i onda će druga tetka da me zove i da plače na telefon ili još gore, može da me ne pozove i da se naljuti i da bude nadrkana do groba i šta ću ja onda. Imaću jednu muku manje i jedno ispijanje kafe manje. Evo, sva sam se potresla! Dok sam bila dete tetke su i služile nečemu. Davale su pare. Pa, otprilike da im je to bila jedina svrha. Mešenje gibanica i pravljenje kolača ne računamo pošto to rade svi u mojoj maloj varoši. Sad tetke samo ispituju kad ću se udati, kad ću decu da pravim (ko da je to tako lako, treba prvo da nađem nekoga da me kresne da bi pravili decu) već sam matora, vreme mi je, da ne ostanem usedelica i sva ona slična pitanja od kojih vrat plavi i teraju te da povraćaš. Jest, sve je to tako lako...
Moja teta Dana je bila presrećna što sam ja došla što sam živa, zdrava lepa, nasmejana a kad ću da pravim decu (kao da je sad to tako lako) to je baš i nije zanimalo mnogo. Kafica, ćaskanje, pravljenje kolača za slavu, brisanje prašine, skupljanje oraha, ... tako teče život u mojoj maloj varošici... a i vreme ide sporije, bar sam ja mislila da ide sporije.
Proletelo je sve ko za čas, već sam 2 nedelje u Kuala Lumpuru a da nisam ni primetila. Trč ovamo, trč tamo, traži stan, pakuj se, raspakuj se, trč na Langkawi, posao, haos, rešavaj ovo ono...
Drugari iz Kluba Putnika Srbije hvala za predivan vikend na Boranji, Nini hvala što nisam morala da idem u Ljubljanu da je gledam, Vladi kuvaru hvala za šetnju po Beogradu, Veckey i devojkama hvala za odličnu večeru, Mariji hvala za vikend u Novom Sadu, Bubili hvala za predivan dan, Zlobici i Jovanu hvala što su mi najbolji drugari, mom Vladi hvala što ima predivnu devojčicu, Kikindi hvala što je mirna i tiha, Bikini hvala za gibanicu, Dudi hvala za vikend na selu i što se uvek osećam u njenoj kući kao da sam kod svoje kuće, Benku hvala za slatki tokaji... jeste znam, zaboravila sam nekog... ali i dalje sam plavuša