Monday, May 30, 2011

Kafa, caskanje i torta od malina

Odkad sam počela da radim retko imam priliku da ćaskam sa ljudima iz Srbije. To mi posebno teško pada što stižem samo jednom nedeljno da ćaskam sa tetom. Kako je granulo proleće dala se u krečenje, sređivanje bašte, pa jagode, pa maline, pa okopaj ovo pa sredi ono i svako popodne posle posla dok je dan ona je na bašti a kad padne mrak u Srbiji, Marina je odavno u zemlji snova koja je udaljena 6 sati razlike od tetine zemlje zvane "sad ću da gledam dnevnik". Pored redovne konverzacije nedeljom posle ručka a u moje predvečerje, teta i ja smo zbog silnih obaveza preko nedelje našle savršen termin koji nazivamo "jutarnja kafa". S obzirom da moja teta zna da bi ja radije umrla nego da skinem pižamu vikendom (sem ako nisam primorana da ustajem iz kreveta i da pomerim svoj radius kretanja više nego što mi je dužina stana) i da spavam do podne a kad ustanem moram da jedem, taman pijem kafu oko 2 sata popodne kad se teta budi i kuva svoju jutarnju kaficu.
E sad, od kad sam došla u Maleziju, nisam imala internet 2 meseca u stanu i sada kad su mi ga konačno instalirali, teta i ja smo konačno mogle da popijemo našu jutarnju kaficu. U nedelju sam ustala u isto vreme kad i teta, doduše svako u svojoj vremenskoj zoni, i dok sam se ja rasanila ona je već pristavila ručak i skuvala kaficu. Bem li ga, buran noćni život, vratila sam se cirka u 6.
Otprilike da teta i ja ne razmenjujemo neke velike mudrosti niti razglabamo o političkoj situaciji u svetu, jednostavno ćaskamo. O krečenju, o cveću, o bašti, o Vladi, o teči, o Dudi, o komšijama, o Lajki i Belindi (DODŽ-ovi), o mom poslu, o njenom poslu, o tome koga je srela, ko je pitao za mene, ko me je pozdravio, šta se dešava po Kikindi, ko se udo, razveo, porodio, umro... Sve neke tako male i nebitne stvari ali svi vi koji ste daleko negde od kuće znate koliko te male stvari znače. Verovatno i da sam kući, posle napornog dana i naporne nedelje, ni ne želim da slušam bilo šta drugo nego o tome kako cveće raste po mojoj bašti, po tetinoj bašti, kako su jagode već prošle, kako maline pupe i kako će ih biti gomila za moj rođendan. Te neke stvari opuštaju mozak, odmaraju dušu... a onda, tamo negde duboko... počinju da peku...


Tuesday, May 24, 2011

Jebo sad 1000 dinara

Pre nekog vremena, čuvena Jeja je iz svoje čuvene biblioteke izvadila jednu malu prašnjavu knjižicu i rekla mi da je pročitam. Jejin ceo stan je ličio na biblioteku i svaki bi proveo bar 30 minuta svog vremena u njoj izvlačeći sa polica ono što ih najviše interesuje. Ja sam uvek bila u delu sa dečijim knjigama i uvek bi grabila nešto što ne zamara suviše moj mozak i nešto što mogu da čitam pred spavanje. Naravno, uvek bi pročitala nešto što mi ljudi preporuče ali moj ukus za knjige se nije mrdnuo dalje od 5 prijatelja. U poslednje vreme sve češće nalazim da sve knjige isto pišu, da se sve teme po knjigama vrte oko istih stvari samo da neko vrlo vešto koristi spinner i radi premetačine u rečenicama. Retko se pojavi knjiga koju ja progutam bez da je pustim iz ruke. To je otprilike moj najveći problem. Ako je knjiga dobra, ja ću je pojesti za nekoliko sati pa makar ne spavala. Ako zaspim uz knjigu, znači da je više nikad neću ni pogledati.
Nego, da se mi vratimo na Jeju i njenu biblioteku. Bilo je tu svega... od kulinarstva do moderne psihologije, raznih rečnika, naučnih knjiga pa čak i primerak Kurana odakle se odlično mogao učiti arapski jezik i primerak Biblije iz koje se nije baš mnogo moglo naučiti. Dečije knjige, romani, beletristika, poneki davno izgubljeni CD ili DVD... sve je to pravilo jednu jako veliku zbrku i skupljalo jako puno prašine i ne znam kojim čudom, Jeja je svakog trena znala gde je koja knjiga. Samo bi skočila dohvatila je sa tamo neke police i nikad nije vraćala knjige na isto mesto. Uvek je znala ko je pozajmio koju knjigu, gde je sad taj neko i kad će da je vrati.
Tako je u moj život ušao Boris Dežulović. Nikad ranije nisam čula za njega, niti pročitala nešto što je on pisao dok u moje ruke nije upala ta mala knjižica koju sam tu noć zauvek progutala. Mnogi moji prijatelji su čak i godinama kasnije slušali o toj jednoj knjižici, iako sam u međuvremenu čitala ko zna šta i ko zna koliko. S vremena na vreme bacim pogled na b92 na sekciju koja se zove Moj Ugao. Iako nisam dobro povezana sa politikom i trenutnim stanjem u državama bivše Jugoslavije, njegovi tekstovi me uvek oraspolože i uvek nasmeju. Čovek prkosi svemu i svima, inati se, piše o stvarima o kojima mnogi novinari ni ne pomišljaju da pišu. Ima neki poseban smisao za humor i poseban dodir kad piše tako da njegove tekstove mogu da čitam ponovo i ponovo... kao i knjigu.
Pre nekog vremena sam počela da razmišljam o tome gde mi je knjiga. Ja, za razliku od Jeje baš i ne znam gde su mi sve knjige. Eto, već dve godine ne znam kome sam dala LP India a trenutno pokušavam da se setim gde mi je "Jebo sad 1000 dinara" koju je moja draga Ana pažljivo donela iz Sarajeva, s obzirom da nisam mogla da je nađem u beogradskim knjižarama. Pošteni nalazač neka mi je pošalje. Znam da će poštarina biti 1000 dinara, al, jebo sad 1000 dinara :)

eto... preporučujem, po ko zna koji put :)

Wednesday, May 11, 2011

Odliv mozgova iz Srbije

Prelazim tako po profilima svojih drugara na facebook-u, a imam ih fala Bogu po celom svetu i svuda naokolo ali im ih dosta po Srbiji. Taman se setim da pitam Aleksandru nešto oko programiranja kad njoj piše na profilu Current city: Bonn, Germany. Shvatim da se Vladi nisam javila 100 godina kad njegov trenutni grad Hamburg, Germany, Tanja u Barsi, Bojana je vec poodavno u Australiji, Vlada isto, mislim da je odvukao i svog brata Željka. Laki je u Brazilu, vratio se na mesec dana nazad u Srbiju ali već ima povratnu kartu za nazad, Sloba je dobio posao kod Italijana pa luta po svetu, Benko odavno radi za Britance, Jelena isto, Nikola je zapalio u Kinu, Ninu je ljubav odvela u Sloveniju, Natašu u Portugal, Aleksandar je u Singapuru, Aleksandra u Bangkoku,

Sinče radi za Rumune, čak i moj teča sa svojih 30 godina radnog iskustva je morao da ode i da krene da radi za Crnogorce (moliću lepo, ipak je to druga država). Jeja je u Bristolu, koliko znam Iva se pakuje za Škotsku, Vanja je u Danskoj, Jovana u Nemačkoj, Nikola i Bane rade na brodu, Sandra je otišla za UK čim je diplomirala, Rista i Iva su zapalili za San Diego, Piki je u Sietlu, Miki u Beču, Aleksandar odavno traži posao na Blistoku, Vlada traži posao bilo gde, Jovan mi je rekao da se misli da se i on pakuje za Kinu iako je on jedan od najtežih slučajeva one vrste "Ja ostajem ovde!".


Doduše, ima jako puno onih koji ne žele da odu, da li zbog porodice ili zbog društva ali činjenica je da se od odlivu mozgova iz Srbije jako puno priča. Slatko sam se nasmejala kad sam pročitala negde da će odliv mozgova iz Srbije prestati onda kada svi odu... a to će biti uskoro kako smo krenuli.

Jednog dana kad odem kući na odmor, neću nikoga zateći tamo sem nekih meni nebitnih ljudi. Svi će negde u nekoj dalekoj zemlji graditi svoje brilijantne karijere i dokazivati se pred nekim drugim ljudima i graditi stabilnije stubove nečije tuđe ekonomije. Gledam, mladi bračni par iz moje firme je sebi kupio stan posle 5 godina rada. Lepo predgrađe Kuala Lumpura koje se razvija, nešto kao blokovi u Novom Beogradu. Roditelji su im u Kini, siromašni, nisu im ništa pomogli. Jedna moja bivša koleginica je kupila kuću u Sremčici (!!!!) posle 15 godina rada i sad je pod konstantnim pritiskom da ne izgubi posao pošto je podigla kredit za tu kuću i pozajmila tu i tamo.

S jedne strane mi je žao, Srbija nas je školovala, bar za sebe kažem. Ja sam sve vreme studiranja bila na budžetu države i školovala se za sitne pare. Većina mojih prijatelja isto tako. Samo sam kupovala knjige, sveske i plaćala sitno prijave ispita. Ovi u Beogradu nisu ni plaćali prijave ispita. Živela sam ko bubreg u loju za vreme faksa, dve godine sam živela u studenstkom domu gde je stanarina bila 10eura mesečno, primala studentski kredit, završila dobar fakultet, radila sve i svašta, uživala u toku studija i onda je došlo vreme da se zaposlim. Skoro 8 meseci su trajale moje šetnje po raznim firmama i po raznim ragovorima za posao. Testiranja su bila od debilskog nivoa do nivoa doktora nauka, razgovori za posao takođe. Posle tih 8 meseci sam dobila posao bez ikakvih veza i vezica, dobila sam platu sa kojom sam mogla dupe da obrišem ali sam uspevala tu i tamo nešto da sačuvam, ne pitajte kako... i odlučila sam da odem.

Stipendija u Indoneziji je izgledala kao savršena prilika za tako nešto. Ne, nisam planirala da odem tako daleko, mislila sam najdalje do Emirata ili Katara ali eto, zadesio se taj daleki istok. Daleko je, zajebano je, možda neću ostati ovde, ko zna gde će me život odneti, možda nazad kući ali šanse za to su jako jako male. Svi mi volimo noćni život Beograda, volimo planine, reke i jezera Srbije, volimo Petrovaradinsku tvrđavu i vojvođanske salaše, svi mi imamo prijatelje sa kojima volimo da provodimo vreme, da se zezamo i ćaskamo ali u današnje vreme treba ti gomila para za noćni život a da ne pričam o putovanjima i zezanju... u Srbiji, retki su ti srećnici što mogu to sebi da priušte koliko god žele i kad god žele. Sve ostale će izgleda opet da pojede mrak.

Čini mi se da će Balašević ponovo da zapeva onu svoju...i šta na kraju bidne, putnici za Sidnej, izlaz taj i taj...



Tuesday, May 10, 2011

The Royal Wedding - stupid screw up world of journalists!

Long time ago in a Kingdom Far Far Away there lived a beautiful Prince. His Mother was very very beautiful Princess and everybody loved her. She was nice, kind, she was going around, doing charity work, smiling at everybody, traveling around the world. She was not really fond of her husband, the future King, so they got divorced after few years of terrible marriage. She was still spending time with her sons, the beautiful Prince and less beautiful one and she was still everyone's favorite Princess. And everything was perfect in that country until the evil hunters killed the princess mother. Yes, Prince was sad, he cried for days and bellowed Princess Mother came into the legend and stayed there until today. Oh, yes, this is not one of those enchanted Princess stories but more realistic view of how stupid journalists make lousy conclusions.


So the years went by and Prince met this wonderful Girl on his university party and after years of relationship they decided to get married. That wasn't a small deal, she was going to become a Princess and everybody around the globe were so happy to see this wedding and to be part of it. Many people from all around the world went to Kingdom of Far Far Away to see this beautiful wedding and the 23 million who couldn't go watched it live on TV. Oh yes, it was a beautiful wedding, the bride was just gorgeous, the groom was wearing beautiful uniform even he wasn't beautiful anymore. When he was a little boy I knew at least 10 girls in my surrounding area who were completely in love with beautiful Prince and I was also one of them. We were all dreaming about the big Royal wedding and hoping that one day, maybe, just maybe we will be the one saying "yes" to the beautiful Prince. Now, being older, he got his father's face marks and almost all of his mother beauty vanished from him. Probably that is one of the reasons why I quit dreaming about the big wedding and probably, since I got older too, I stopped dreaming.

So, the lucky girl, I can call her lucky, was just beautiful at the wedding but all the time news papers were comparing her to the Princess Mother, like she is some bad copy and the legend should not be removed from its pedestal. Even before the weeding she was compared all the time by journalists all around the world and everyone wanted to say that she is not worthy to be a Princess, since she is not as much of a Royal blood and that she will never be like the Princess Mother and all I was reading in newspapers were stupid conclusions to something which is old, disappeared, gone... So what if she is different than Princess Mother?! She shouldn't be like Princess Mother. That girl has a personality of her own, she has style, class, brains of her own, great smile, she is not stupid, she knows what does that mean to be a Princess and she did not married beautiful Prince to be a copy of his late Mother. No, I don't know her, I'm not her best friend to keep her back but I like her face and her style more than Princess Mother and I know she is going to be quite refreshment in Royal Family of Kingdom Far Far Away. She is something new and I hope one day she will overgrown the legend and be herself in the eyes of stupid old journalists who forget about hungry children of Africa and the wars going around the world but cannot forget that Princess Mother died in 1997, fucking 14 years ago! No, the Princess Mother should not be forgotten, but maybe she should be put on a side so that the new Royal couple starts enjoying their future life without shadow of late Princess Mother on their marriage and without stupid conclusions of newspaper world.

So, my dear William, somewhere deep deep inside I'm sorry that we didn't meet and that maybe, just maybe that could be my wedding but I know that you got yourself a right girl. Kate will rock your world, she probably was doing that already! :)

Thursday, May 5, 2011

Guest blog post: For those who asking around,,An Alternative Read to boring day and bored Mind filled with Pregnancy Questions

One of my fabulous hosts from Mataram, Lombok got married a month ago and she wrote a blog post which is just a perfect continuance of my "This is Indonesia" blog posts. She is Indonesian with a little bit different way of thinking and immediately she has issues like this.

Thank you Safie for sharing this with me.

Here it goes:


Its just for friends Free time :


I cant believe it..im now Married for just 1 month and 14 days..and the question about am i or am i not already getting pregnant is almost as many as the days i've been married.even for an introverted person like me who doesnt have many friends. well,,im trying to answer that question casually at the beginning but slowly i become very unpatient just to write about my preference bout this certain matter.
indeed i do realy appreciate those who immediately wants kid,,i feel happy for them.And this is not about correcting anyone's choice.but just to remind us that it called choice because its more than one available to choose.And not a particular one is better or worse.its really depends to our preparedness and our vision in life.
Lets being straight forward here ( I hope im not harm anyone's feeling afterall)...


# About having Kid or being Pregnant (udah Isi belum?) :

I won't have kid for now nor in immediate years,Solely because im not ready become a parent and still don’t want it .

# Why (Loh kok gitu..?) :

Because my brain and my heart says so. We feel(me and him) we’re still too young in experiences of life for parenting role (become a parent) just like what our idyllic vision. We want to be really ready for parenting..We need Enough wisdom, enough settlement in life (certain home and financial priority) and Piles (and much more piles) of story we can tell to our kid about places we've been and adventure we’ve been through. No Offense,,its just us..we don’t push any other couples to do so..;)

# So How come u married so soon if u don’t want any kid yet ?

Haha,,Actually married and have kid is two different things. I married because I love someone, I want to be with him day and night, and planning to living life together . having kid is the next thing. Its important but its not crucial this time. And honestly,,im not feel bad bout delaying the need of children . its better later but ready than just Take it for granted.
thats the way I love my children-to be. It perhaps like many other said that Children is the most beautiful gift God ever sent to married couple.well I want my gift when I really deserve it.InsyaAllah =)

# Don’t u afraid delaying it making it hard for later when u want it? (another typical question and believes)
Hahaha (again),,do we live in “medieval” age..? its Allah decide everything.and there is no empiric study about the corelation of this believe anyway.and there are ways of contraception that are preety save for us to choose. not to mention mechanical one.

# So when? (just if u really wanna know)
Several years from now,,4 or 5 maybe. But its not a dead lock..it maybe change depend on many aspect of our life.


# Oowh dude,,,that’s too long,,(Ya ampuun lama bangeet..) :

Well,,Im Sorry I disappointing U then,, =p i think u need some other recreation in life than just hoping other people to do what they dont want to do yet.=P =p
This writing is just Intermezzo and no coldheart when I write it. Only an alternative when people are asking me again bout pregnancy So I can just say,,”Guys,, just f*ck*ng check my Facebook Note”=D


p.s: This note also for those my friends whom hasn’t been sent the “gift” from God : He must n’t have a particular but beautiful plan for each of us,,just hush the bug with old sweep.


they deserve just that.


And thanks for Ninong who has inspired me to actually write this kind of stuff.