Friday, April 29, 2011

When the book is closed...

This morning I woke up, had a shower, had breakfast, brushed my teeth, had a coffee, going around the apartment and not talking to anyone. I don't talk in the morning, I just don't. I don't like people talking in the morning; I don't like when someone is singing in the morning, when someone turns TV on or any kind of loud noise. I just like my cup of coffee, my breakfast and to stroll around the apartment. This morning she opened her eyes and said with her dreamy voice "Mari, are you leaving?". Yes, I heard this sentence loads of times in last 9 months and this morning it burned me like fire of hell and one of those wet things coming from your eyes, people call them tears... but it was dark in the room so she didn't saw them. "Yes, in 10 minutes". When I was leaving Surabaya I was so happy even I left her alone there because I knew I will see her in couple of weeks but now it was different. I don't know when life is going to take me her way or take her my way. It is hard, loosing a best friend, companion, comrade, silly little you, your copy in small format, little sister. Yes, she is going to be around somewhere in this world but now it is hard to say goodbye now and loose that little smile. One of the best things in that ridiculous University was meeting her, just in front of the gate, saying Buongiorno, traveling around Indonesia with her, gossiping about Indonesian girls and fashion style, exploring places, driving around on a motorbike, chatting long hours, trying to get some things in that tick scull of hers, smiling, laughing our asses off, dancing the night away, gossiping some more about all the things that came to our minds, long talks about the food, half-successful cooking of Serbian and Italian food, endless discussions, hours of beach walking, rafting kicking each other asses all the time, making jokes about everything and everybody, laughing my ass off when she starts explaining the hilarious perspective of Indonesian life and when she start cursing in Serbian... Oh, she is talented with that, she can curse like devil himself, in Serbian of course :)


She knows when I don't want to talk, when I'm sleepy, when I want to party, when I want to cry... She is my little copy, mini me, little sister I always wanted to have.

I know, I will see her again, this world is too small to keep us apart but the book is closing its pages and right now I'm writing the last lines in it. I hope one day I will open another book and have few more months with Sonia Portanova because hours and days are just not enough...


Ti amo stupida! :)

Thursday, April 28, 2011

Crvenkapa i Veliki Zli Vuk... kapitalistička verzija

Ne tako davno sedela sam mirno u kancelariji Centroproizvod-a u sred surčinske njive i iz puke dosade pisala blog o tome kako je to kad dođeš glavnokomandujućem na zub, šta se dešava tom prilikom u jednoj visokocenjenoj kompaniji (naširoko mogu reći) i koje su posledice toga kad nekoga jako zaboli zub. Gledala sam kako dve koleginice kupe svoje prnje i odlaze iz kompanije pod pretnjom tužbe od strane kompanije. U datom trenutku nisam znala ništa i znala sam sve. Tako je to funkcionisalo u CP-u. Niko nije znao ništa a onda odjednom svi znaju sve i ćute. Verovatno mi je prijala ta uspavana kolotečina. Tamo su se svi stariji od 40 godina plašili za svoj posao i nisu želeli ni da pomišljaju na to da odu a ni da se suprostave. Kompanija je vodila računa o tome da s vremena na vreme neko zastraši čisto da se održava red među masom. Niko neće tamo pokrenuti libijsku revoluciju ili se suprostaviti glavnokomandujućima. I onda se pojavila tamo neka Marina. Mislila je ona da je pametna ali mi smo je zajebali, oterali smo je na drugi kraj sveta, neće ta više nos ovde pomoliti. Mislila je da može da se kači sa glavnokomandujućima. Jebeš mi sve, Marina je došla na drugi kraj sveta i ponovo se zakačila sa glavnokomandujućim bajom i to samo posle 3 nedelje.
Priča kaže sledeće...
Dobila Marina posao u velikoj svetlucavoj zgradi, opet u nekoj njivi van Kuala Lumpura di čak ni 603 ne ide (ide 607). Nije samo Marina dobila posao. U tu bajku ušla je sa njom Jelena od Beograda i Natalija od Brazil, Filip od Holandiju i Nedim od Sarajevo ba. Svi lepi, visoki, nasmejani, beli, prava slika i prilika jedne internacionalne kompanije. Svi oni su dobili fine poslove, di se sve zna šta ko radi i ko koje konce vuče i za kog šefa radi sem Marine. Marini su rekli da ona nešto tamo radi u kancelariji iza zaključanih vrata gde 10-tak analitičara sedi i kucka nešto. Marini su rekli da ona posmatra, gleda, snima, da vidi gde su njihove greške, šta tu može da se ispravi, kako to može da se ispravi, gde tu sistem greši a gde ljudi. I tako je Marina provela više od 3 nedelje svog života sedeći i sedeći u kancelariji Credit Swiss tima dok joj nisu rekli da će uskoro da ima sastanak sa Džekom. Da, znala je Marina da je Džek neki baja tu u kompaniji, znala je da je on neki glavonja ali ono što Marina nije znala...
Sve u svemu, sastanak je zakazan za ponedeljak. Marina je obukla svoje najlepše pantalone (trenutno i jedine poslovne) i spremila se potpuno za sastanak i minut pre nego što je krenula dole na prvi sprat u jednu od fancy opremljenih soba za sastanke gde baja uvek sedi, rekoše joj da će to morati da sačeka sutra.
Sutra je Džek bio džek pa je vodio celu ekipu belih nasmejanih lepih i visokih ljudi na ručak. To se ranije niije dešavalo, Džek nikoga nije vodio na ručak do tog trena. Bio je to lep ručak, jeli smo neke čudne stvarčice, borili se sa kineskim štapićima, smeškali se, ljubili guzice, ćaskali ali Marina je bila odsutna. S vremena na vreme bi rekla nešto što je sve ljude nasmejalo, jer takva je ona, uvek top of the class. Posle ručka prišao joj je mladi nasmejani šef, neko ko ti uvek razvedri dan kad ga vidis, neko kao Đape Bojović, odavnoproklamovani car srpskog poslovnog društva. Taj šef je počeo da sluša Marinine ideje i uskoro su Marina i on bili na sastanku na kojem je on, konačno, posle 3 nedelje, objasnio šta ova firma radi i kuda želi da ide i rekao je Marini da on nju savršeno vidi u svom IT timu, što bi svaki pametan čovek i trebao da kaže. Posle dva sata sastanka sa nasmejanim šefom, Marina se osećala kao da pripada toj firmi, da je sve tu napravljeno za nju, da je ona tu dovedena sa svrhom i da konačno zna koji je njen posao i bila je potpuno srećna što sastanak nije bio u ponedeljak.. ali svaka sreća tako kratko traje. Baja ima let u četvrtak uveče za negde i Marinin sastanak je konačno zakazan za četvrtak popodne posle 7 odlaganja. Vazduh je loše mirisao, neka napetost se vrtložila i ljudi su se čudno ponašali. Sve je nekako išlo naglavačke tog dana i bajin osmeh se izgubio negde u toku dana na silnim sastancima. Marina nije veselo skakutala do kancelarije. Sivi zidovi zgrade se više nisu smešili i ptičice više nisu pevale. Marina je imala utisak kao da je na ispitu kod Zorana Stojakovića po prvi put. Usta su joj se 3 puta osušila, podpitanja su bila brojna i ponekad nemoguća za odgovoriti, njegov ton je bio suv, glas hrapav i imala je utisak da će čuti ono poznato "Koleginice, mislim da Vi to niste dobro savladali" ali ovde nije bilo sledećeg ispitnog roka, nije bilo popravnog. To je bilo to, ili će je srušiti, ili će joj dati još jednu šansu. Sve je izgledalo kao da će pasti ispit potpuno. Sve probleme na koje je nailazila u toku te tri nedelje mu je iznela i on joj je rekao da on to sve zna i da mu ništa novo nije rekla. Marina je predložila rešenja tih problema ali je on i dalje bio nemilosrdan i grubo je gledao. Gledao je kao da je ona najgora bednica i glupača i kao da poslednje 3 nedelje ništa nije radila, jer, Bože moj, on je sve to već znao što mu je Marina rekla i ni u jednom trenutku nije pomislio da Marina nije znala sve to i da joj je trebalo 3 nedelje da sve to prokljuvi, otkrije, smisli rešenja, organizuje, poveže... ne, to nije bilo bitno. Verovatno misli da se problemi njegove kompanije raspredaju na internetu i da je Marina sve to lepo iščitala i dobro se pripremila za svoj budući "ne znam šta radim ali radim" posao. Da li nekom pukom srećom na sastanku je bio i nasmejani šef koji je brže bolje objasnio baji da Marina treba da pređe u IT i da bude pod njegovom komandom i baja je pitao nešto od čega se Marini opet zavrteo svet ali srećom stolica na kojoj je sedela je bila dovoljno stabilna i izdržala je potres 9 stepeni Merkalijeve skale "A šta ćemo ako se ne snađe u IT-ju?". "Naći ćemo joj drugi posao" brže bolje je odgovorio nasmejani šef i ublažio moj bes koji je bio spreman da izleti kao Merapi vulkan pre nekog vremena. Koji idiot raspravlja o budućnosti svojih zaposlenih ispred njih samih i zašto Marina jedina ide kod baje na raport?!?
Posle sastanka nasmejani šef je nazvao Marinu i rekao joj da joj treba čaj i da je vodi na čaj. Ona nelagodnost u vazduhu se pretvorila u oluju koja je nosila sve pred sobom ali samo napolju. Vreme je reflektovalo raspoloženje ali sve je bilo nekako lakše kad je Marina iza sebe ostavila firmu i ponovo počela da ćaska sa dobrim lovcem koji nažalost nije ubio Velikog Zlog Vuka ali je bar zamotao ranu koju je Vuk napravio....
I onda je krenula priča... Baja je vlasnik kompanije, moj lični Džek Pot. On je čovek koji voli da sve ide ko podmazano i da sve ide kako on zamisli. Logično, zar ne. Svako ko ima takvu kompaniju u džepu želi da se ona podiže i razvija... samo ostaje to jedno malo pitanje... zašto se Veliki Zli Vuk okomio na Crvenkapu kad je ona samo došla tu da radi tamo neki nebitan posao? Zašto  Jelena od Beograda i Natalija od Brazil, Filip od Holandiju i Nedim od Sarajevo ba ne raportiraju Velikom Zlom Vuku?
Šta se krije iza svega toga...
Kako god, Marina sada razbija IT i konfiguracije sistema i konačno zna šta radi ali jedan sivi oblak dolazi za 3 nedelje... Marina opet ima sastanak sa Velikim Zlim Vukom...

Saturday, April 23, 2011

moz' se jebete sami :)

Ma ne ide to tako, ne može, ne slaže se to nikako u mojoj glavi, posle horizontalno-dahćućeg vežbanja zvanog sex nema više šta da se priča, sve ostaje po strani, sve se promeni i više ništa ne ostaje isto. Nastane neka nelagoda sa obe strane, više ne pričamo otvoreno o svemu i više ne govorimo jedni drugima kad imamo sudare, kakvu smo zgodnu ribu ili tipa videli sinoć u gradu pretrnemo kad sedimo negde na nekom sudaru i naš tzv. najbolji drugar prođe ulicom i vidi nas. Ne možemo biti najbolji prijatelji, možemo biti poznanici, neko kome ću reći „zdravo“ u prolazu, nekad se naći u istom društvu sa njim, popiti, proćaskati i kako god okreneš, opet ćemo završiti u krevetu, što nije mnogo loša stvar ali sa najboljim drugarima, to se jednostavno ne radi.

Jednom davno jedan od mojih, sada najboljih drugara, je u pijanstvu krenuo da me ljubi i ja sam ga odgurnula, posle toga mi je bilo žao, mislila sam da sam trebala da nastavim ali danas, ne bi menjala naše prijateljstvo za milion poljubaca te noći.

Uvek sam bila pobornik muško-ženskih prijateljstava, uvek sam imala više drugara nego drugarica i uvek mi je bilo prijatnije u muškom društvu. Moji drugari su uvek mene posmatrali kao sestru i ja njih kao braću. Spavali smo u istom krevetu, jeli iz istog tanjira, šetali se u donjem vešu jedni ispred drugih, raspravljali o muško-ženskim odnosima danima, pričali o seksu, putovali zajedno, smejali se, bili pijani hiljadu puta, treznili se, hajkali po ko zna kakvim šumama, kafanama, brdima, kolibama, gradovima, državama... da, ti ljudi su mi još uvek prijatelji, oni pravi, neiskvareni, oni koji će mi uvek reći sve šta ne valja i sve što valja, oni koji će biti brutalno iskreni čak i kad ja to ne želim. Ne znam koliko noći sam prespavala u Slobinom ili Jovanovom krevetu, koliko puta sam lutala okolo sa Vladom Kuvarem (novoproglašenim narodnim herojom) i delila krevet sa njim (Eeeeeee koliko žena to priželjkuje J). Benkić je uvek bio tu kad mi je trebao smeštaj u Beogradu. Jedino što su od mene dobili je koleno u bubrege i lakat u bradu. Dobro, ponekad doručak-ručak zavisi kad ustanemo. To su ti ljudi koji pošalju mail ili porukicu skoro svakog dana da mi kažu šta ima novo i da im nedostajem dok sam ovde negde daleko... To su ona braća koju sam oduvek želela, pametni, nasmejani, zajebanti... Ne kažem da moja braća, koliko ih imam okolo nisu takvi, samo nisam toliko bliska sa njima.

I onda dodžem u Kuala Lumpur da lumpujem jel da... i pojavi se tu jedan mali slatki nasmejani, a ja padam na lep osmeh... doduše igrom slučaja, poznajemo se odavno i kao drugari smo i oćeš džavola... I on bi sad da mi budemo najbolji drugari. Vidi, cico, taj film još nisi gled’o niti ćeš ga gledati. Prošle nedelje se dogovorimo da idemo zajedno na neku žurkicu i on me ispali u zadnjem trenu kao mora da radi. Ja odem kući, on ode na žurku. U petak treba da idemo na koncert, on ne odgovara na poruke ceo dan. Ja odem na koncert sa drugarom, sretnem njega, on jadan sav se pogubio, kad pored njega neka, tek punoletna Švabica (upecana u već spomenutu sredu). Ja razmišljam, da je Jovan tu, ili bilo ko od navedenih, razgovor bi tekao ovako „Marina, slušaj, znaš, ovaj, mislim, Švabica, ovo ono“, „Jasno sine, odoh ja sa Acketom/Francijem/Panonskim/Marijom/Jelenom/... u život a spavam di stignem kod već navedenih ljudi, dolazim kući kad mi pošalješ poruku“. Tako funkcionišu najbolji drugari i sa njima se ne ulazi u horizontalno-dahćuće odnose zvane „krešemo se dvaput dnevno ali smo još uvek najbolji drugari“. Jebo ti taj film. Nit je romantika, nit je erotka a posle nastane drama, a ko još voli drame. I onda ne bude ništa, u retkim slučajevima bude to bajka sa srećnim krajem ali za taj mali procenat verovatnoće ne bi rizikovala ovo sve sto sada imam.

Eto, ako ste se kojim slučajem nadali da ćemo se ikad upuštati u horizontalno-dahćuće odnose, mož se jebete sami

Wednesday, April 20, 2011

bem ti nauku... :D

I konacno posle dve nedelje moljakanja i isterivanja pravde, dobila sam internet na poslu sa kojim manje vise ne mogu mnogo toga da uradim s obzirom da nemam ni access, ni pristup sherovanim diskovima koji zaposleni koriste, ni ERP-u ni gomili stvari koje bi mi mnogo koristile da mogu svoj posao lepo da obavljam. Nije mi lose ovde, zveram okolo, gledam sta rade, hvatam im greske, zveram, zezam, idem kuci na vreme za razliku od ostatka moje kancelarije. Moj posao je uglavnom taj da ja njuskam okolo i da gledam kako mogu da unapredim izvestavanje tima koji posao za 8 ljudi radi sa 3 clana od kojih jedan odlazi 1. maja. Prosle nedelje sam ostajala duze danima zato sto su oni radili neka silna proveravanja za najbitniji izvestaj a opet to im je bila 3 noc u redu da su samo po par sati odspavali pa je normalno da su najbanalnije sitnice propustali. S obzirom da ja gomilu toga ovde ne razumem, moja podpitanja su se pokazala poprilicno korisnim da bi se posao sto lakse odradio.
Ukoliko uskoro ne uletim u Sharepoint vode odlucila sam da se okrenem excel-u i accessu i mozda nekim drugim slicnim proizvodima i da prodajem sebe kao strucnjaka za to s obzirom da sam shvatila da ovde analiticari mnogo toga rade rucno posto nikad nisu koristili funkciju IF i ne znaju kako se ista koristi. Doduse ne bi mi to dugo bilo zanimljivo... kada bi prostudirala sve funkcije i sva izvestavanja opet bi ostala na istom, bila bi strucnjak za excel i izvestavanje ali to bi me samo dublje guralo u finansijske vode u kojima ne zelim da plivam. Nema ovde mnogo logickog razmisljanja, sve rade kako ih je neko tamo naucio i sve se radi po nekom ustaljenom rasporedu, svako zasto ima svoje zato ali kao u svakom prljavom kapitalizmu ima i ono "zasto to nije uradjeno juce?". Mene su doveli ovde da ove jadne robote naucim logickom razmisljanju.
Svom srecom juce sam imala sastanak sa jednim od sefova koji se lepo smeska i on je covek shvatio moje prave kvalitete i sad hoce da me prebaci u IT da se zanimam neki mnogo korisnijim stvarima sto sam ja oberucke prihvatila. Anyhow, sutra imam sastanak sa glavnokomandujucim i treba da mu iznesem moje obzervacije u poslednjih mesec dana i da vidimo kako cemo to da resimo. Ja treba da mu kazem kako su njegovi zaposleni glupi i pretvoreni u robote i da zbog toga nisu efektivni. Ne, nisu glupi samo ne razmisljaju svojom glavom a ja ne mogu i necu da ih ucim logici stvari. Mogu da provedem jos jedan mesec sa njima, da gledam kako rade izvestaje i da im dajem predloge kako to moze lakse da se uradi... samo se plasim da to ne bude uzaludno, da kad odem, oni da se vrate na staro... 

Thursday, April 7, 2011

Tax fuck up

When I was just a little girl, I asked my mother, what will I be...

and for sure she told me I will not be tax officer or doing the stupid tax calculations. She told me that is the most fucked up job ever and when you calculate tax you have to do it in 4 decimals, if not, you can get to jail for tax screw ups. I asked her what decimals are and that was a beginning of the life of future mathematician, even my mother didn't want that to be a future option for her sweet little girl. Approximately 15 years later I was packing my bags and going to Novi Sad to take my entry exam for math faculty and she said... Que sera, sera, whatever will be, will be... Oh no, my mother was never that singing type. She was always whistling some good old melodies like "Don't worry be happy" or "Mr. Taliman, tali mi banana" or just singing some beautiful songs from Vojvodina. Her voice was not made for her to be opera singer but for me, she was singing like an angel.

When I was arranging this job I told them that I was talking about brut salary and I really don't give much fuck about taxes that needs to be paid. Of course, like every employer they said "yes, yes, of course". When I got my contract the sentence about the taxes was completely twisted and of course I translated it the way I wanted and didn't ask about the real meaning of the sentence (my fault) and right now I'm probably going to get fucked up with no more no less than 26% of tax for foreigners for first 6 months. If I leave the company for 6 months than I have to pay the same tax all over again for 6 months and so on. Anyhow, I didn't quite understand Miss Joey with 4 Chinese last names (sounding like a small pot falling from the mountain) but I will see what she was talking about when I get my salary. Anyhow... not good for my savings account. I will have enough money for first 6 months to live and enjoy Malaysia but not sure I will save a lot of money, I will probably save enough to head home for vacation but that is all. After 6 months tax is only 2 or 3% which is fucking awesome but I need to wait until end of September for that. Someone told me that I can get tax refund after 6 months... anyhow 10 different people are telling me 10 different stories. Probably the best thing is to head to the website of tax office of Malaysia and read all about it... but I'm not sure if I will understand it. :)

Yeah... life is a bitch sometimes... and I still don't understand taxes and my mom was right telling me not to study that shit.

Well, what tha hell...





Wednesday, April 6, 2011

Landing to Kuala Lumpur

Finally I started working. Well no, that is not the most exciting part of my life in Kuala Lumpur and after months of doing nothing I can tell you that is quite difficult and until I don’t get into the movements of the company, I will not have too much work to do. Getting internet access in my company is quite hard and complicated and I have been questioned for at least 3 times why do I need internet access. Fuck it, again I started working in finances and there are loads of terms and things I don’t understand and guys that I’m working with are staying in the office for ages every day and me, torturing them to explain to me what is simple cut off or benefit claim would be just me being lazy. Until I get all of those definitions, I will just look around like a sheep and think what to do and how to do it. After clicking on loads of websites and trying to get trough I realized that only website working is google and all of its applications and blogger is one of them so I can easily access my blog and write as much as I want since I came to the company, the company itself is making my job quite difficult so i decided not to do it, but to wait for "The Man" to get back from London and get things straight.


Anyhow, I fucking love this city, with beaming positive energy all around and such a big mixture of nations and people this is the city where every corner has something new. People who are here for longer tell me that it gets boring after a while but there is also rest of the Malaysia and SE Asia to be explored once when and if I get to that level. The fact that KL is home to AirAsia says it all.


It was quite difficult to find an apartment but I managed that too with a help of some people that I knew from earlier and some new people who came to my life and became instant angels. The thing is that when you come to new city and you don't know anything and don't know where to go, people who will help you are usually people who were in the same situation few years back. Jelena met Joice in the office and that girl spend loads of her free time to help us out and she used her perfect bargain skills and got us quite cheap place and we don't have to sign any contract. For beginning the flat is quite good but probably we will move as soon as we find something nicer and cheaper... :)


When I arrived I stayed for couple of days with Mun, an old friend from CS and then I moved to Borjan's place for 2 weeks until Jelena and I managed to find a place on our own. Staying with Borjan at one point was chaotic since there was 8 of us in the flat and having a tight situation between him and his ex girlfriend who is still living there, some moments were not so nice but still, I would like to have a chance to do something for Borjan, to show him how much I'm grateful. Words aren't enough. Unfortunately I can't cook sarma for him since there is no sour cabage even if I lived in desperate hope there is.

for sure the story will be continued