Saturday, October 30, 2010

sta se desilo kad je Pera otisao u policiju... takozvani the day after

I tako je cuveno pismo otislo u nedelju uvece u ministarstvo... u ponedeljak ujtru posle casova smo se uputili kod rektora u kancelariju. Gospodin rektor, pomenuti u pismu, nije bio na svom radnom mestu ali tu je bio gospodin zamenik sa jednim od nasih profesora. Mr. Ali je jedina nada da cu ja iole nauciti nesto indonezanskog mada opet s druge strane on je toliko neverovatno sexy da jedva mogu da se koncentrisem na njegovim casovima.
Njih dvojica su nas pazljivo saslusali dok smo im sasuli celo pismo u lice ali nismo im rekli da je isto otislo u ministarstvo i u Darmasiswa program. Oni su nas pazljivo saslusali, doduse Mr. Ali je otprilike jedina osoba na fakultetu koja nas je ikad slusala.
Utorak ujtru... casovi kod Idrisa, spomenutog u pismu... cas je prosao kao i obicno, dosadno, s obzirom da nas on uvek uci nekim glupostima koje nam u zivotu nece trebati... posle casa je zamolio nas 4 da ostanemo u ucionici i poceo da cvrkuce kao golub.
Vi mozete da idete gde god zelite, da radite sta god hocete, univerzitet ce vam vratiti pare koje ste potrosili ovog vikenda, samo napisite koliko ste potrosili, ja se izvinjavam sto sam vikao, bio sam pod velikim pritiskom, naravno da vi mozete da radite sta god zelite u svoje slobodno vreme bla bla bla bla...
I tako je on cvrkutao skoro sat vremena dok smo nas 4 gledale sumnjicavo i bile spremne da skocimo na njega i da ga ujedemo i nista od tog njegovog cvrkutanja nam se nije svidelo ali videcemo sta ce biti ubuduce.

Wednesday, October 27, 2010

Letter to ministry of Education of Republic of Indonesia

After all the troubles we had with university we decided to be bad girls and write really bad letter and send it to the ministry of education of Republic of Indonesia. You will have exclusive priviledge to check it out...
People at university are like little pussy cats since our letter came to the ministry
But first I have to tell you that I haven't recieved any reply from Indonesian embassy in Serbia even if I asked only a contact of someone that I can talk to.
I will remove last names of my colegues from this letter... just for their privacy

Dear Ladies and Gentleman,
My name is ** and I’m writing to you in front of 4 students of Darmasiswa program who needs help. Since we came to Indonesia we have nothing but problems with our University. We are studying at Muhammediah University in Surabaya. Our names are Marina Ilijevic, Sonia, May and Fatma.
We came at the beginning of August and our lessons began on the 27th of September. When we came here, we had 1 hour of orientation program where they told us that we will have lessons every day for 5 hours and right now we have lessons 4 times a week, 1 hour, that faculty will provide us with museum visits and tours of the city but nothing like that happened. We understand that they are busy and they can’t occupy their free time with us. When we don’t have lessons we like to spend our free time on our own and we like to travel around and get to know Indonesia. But, it seems like university doesn’t like that. They like when we are sitting at our rooms and wait for them to call or SMS us for their needs. They don’t respect our need for our free time.
Instead of teaching us and treating us as students, university started treating us as marionettes for its promotions. They also invaded our privacy many times and they are always asking where we are and what we are doing. They even have the keys of May and Fatma’s house. The dean of English Department Mr. Ahmad Idris Asmaradhani said to us that we can leave Surabaya only and only if he permits that. I believe that is violation of the basic human rights and that is the right for freedom. Instead of feeling welcomed to this country we are feeling like studying in a prison. Whenever we ask why we are treated that way they just smile. No one wants to talk to us. They are always sending us to visit schools around Surabaya “so that students can practice English language with us”. That always ends up like a good promotion of the university so that students can see that Muhammediah has foreign students coming from all around the world.
On Thursday 21st of October Sonia and me left for Jogjakarta for a weekend and on Friday 22nd we got a SMS from the university that there is an order from Rector Mr. Zainuddin Maliki that we have to show up at the university because there is going to be a TV station to interview us. When I called the dean of English department Mr. Idris to tell him that we are not in Surabaya and we will not come to the TV interview he started screaming at me that we cannot leave Surabaya without his permission, that if we don’t come on Sunday for a graduation ceremony we will be kicked out from the scholarship program. We had to finish our lovely weekend in Jogja and leave back for Surabaya. They never told us about ceremony even if it was planned months in advance. Then he accused me that I don’t want to learn Indonesian language and that is why I don’t understand anything and I don’t know about anything that is going on at the university. And all of that was screaming on the phone like I was some lower being, not a person. There are 7 more students with me in the group and all of them are speaking Indonesian and no one knew about this even we spend the whole day on Tuesday with him. Fatma went to Madura for the weekend for the bull races and she got the same treatment on the phone like me and same threats. She told the dean where is she going just before the weekend but he pretended that he forgot and he didn’t knew about it. Also with this threat, being kicked out from the program, he was not respecting our Christian religion and taking us away from the church on Sunday morning. We had to go to the ceremony instead. If we were nicely invited to this ceremony we would be more than happy to skip the church and to come and be part of something special for this university. We are respecting this university, we never came with bare shoulders or short skirts at university even Surabaya is so hot. We respect their time for prayer, we respected Ramadan all the way by not eating anywhere outside during the day and what we got for that? Being disrespected by university every single day and treating us like we are some idiots and not grownup human beings.
May and Fatma rented out a house because they wanted their privacy but the member of our university came to the owner of the house and asked for a key to the house. Sonia got sick from the stress; she has stomach pain all the time and we had to find a doctor on our own because no one at the university wanted to help us. We are on a good way to get sick too because stress situations are happening every day.
They never ask us anything if we want that, they just say “you must” or “that is an order from rector”. We don’t feel like being respected in this university and we don’t feel like students, we feel like prisoners. We tried to talk to them number of times but no one is listening, just smiling.
We ask for your help. We believe that Darmasiswa program is not created for foreign students to promote and be models for the universities they are studying at, but to be students and learn about culture and language. We also believe that basic principle of Darmasiswa is not to violate human rights.
We believe you will be able to talk to the university and try to solve our problems. We are just asking basic human rights and to be treated like every other student in the University.
We are sending you greetings with respect,
Marina Ilijevic, Serbia
Sonia, Italy
May, Egypt
Fatma, Egypt


There... now you have a small clue what was happening to me in last 3 months... these situations more or less the same were repeating over and over again almost every week and we didn't know how to put stop on it.

Sunday, October 17, 2010

jutarnje misli Surabajske

E ova Surabaja ne valja za ništa. Ne mož ni zglavno u padež da je meteš a da liči na nešto. Toliko ne valja da ja svakog vikenda gledam di ću i šta ću da ne bi sedila ovdi. Ružna je, velika, prljava, previše zagađena, ima 200 milijardi ljudi i isto toliko motora i kola. Ovde niko ne pešači, čak u većem delu grada ni ne postoje pešačke staze takozvani trotoari. Ovde svi pušu, piju, prolaznike gledu. Dobro, piju sokiće i neke čudne čajeve koji se pakuju u kese i gledaju u nas kao kad malo dete vidi meteorit ili ajfelovu kulu. Usta su im otvorena do, mogu vam reći, bolne tačke. Probala sam toliko da otvorim usta ali bilo je jako jako teško. Posle toga ta bolna grimasa prerasta u osmeh koji je u većini slučajeva ili biserno beo ili trč, trč pa zub. (Moji engleski prijatelji traže da pišem blog na engleskom a kako da prevedem ovo trč, trč pa zub - run run and tooth?)
Elem, ljudi u Surabaji se dele na one prljavo bogate i one koji nemaju leba da jedu (u ovom slučaju prelazimo na pirinač, leba je mnogo skup, dođe 75 dinara za ni celu veknu). Prljavo bogati obicno imaju bar dvoje kola, bar jednu ako ne i više služavki koje tretiraju kao đubre, jednu ili dve bebisiterke (ako imaju malu decu) i vuku dupeta po tržnim centrima dok njihove služavke čuvaju decu i brinu o svemu. Oni što nemu pirinča da jedu se vuku po ulicama, nemaju posao i ne znam kako preživljavaju. U srednju klasu bi svrstala one koji prodaju hranu po ulicama i nekako preživljavaju. Ne mogu da kažem da su oni koji imaju redovan posao u prodavnicama i ko zna kakvim mestima, srednja klasa. Plate su toliko male da često pribegavaju nekim drugim i trećim poslovima. Iako je Indonezija poprilično jeftina mislim da sa 1.000.000RPp (oko 100eura) ne može jedna porodica normalno da živi. Arhitekta u birou ima oko 2 miliona, radnici u hotelijerstvu oko milion ali zato doktori i radnici u državnoj administraciji klepaju po ušima kolike su im plate. Moji hostovi sa Lomboka koji rade u poreskoj upravi imaju 6 miliona i to im je početnička plata. Jedino državni službenici imaju penzije i staž. Svi drugi rade za to da će ih jednog dana u starosti deca izdržavati. Oni bogatiji uplaćuju sami neko privatno penziono.
Nego, da se vratimo na Surabaju... pa nema ni šta da se vraćamo kad ovde nema ništa. Nedeljom su besplatne ture po gradu. Svratite u Sampoerna muzej (fabrika cigareta ima svoj muzej) i svaka 2 sata ima besplatna tura u crvenom busu. Voze te kroz grad, odvedu te do gradske kuće pokažu još par zanimljivosti ali u stvari tamo nema ništa. Ja ne vidim razliku u zgradama iz vremena Holanđana i sadašnjih zgrada, sve je to ista struktura i arhitektura. Sve to meni liči kao da je napravljeno pre 20-tak godina a ne pre 200 kada su holanđani bili ovde. Kako god okreneš, Surabaja je mesto za posao, zadovoljstvo i shoping. Kad smo kod zadovoljstva, Surabaja ima svoj red light district za koji kažu da je najveći u jugoistočnoj Aziji i od milošte ga zovu Dolly. Nisam još stigla da ga pocetim ali prvom prilikom ćete dobiti full scale report.
:)

Thursday, October 7, 2010

Dobre vesti iz domovine ... iliti sta se desilo kad je Marina napustila brod

Posle 2 meseca zajebavanja po Indoneziji, kvalitetnog zajebavanja mogu vam reci, pocela je kisna sezona, grom je spalio, pa nemam nista drugo da radim osim da blogujem... ovi na flakutetu se nisu bas pretrgli da nam drze predavanja, olade nas dok si rekao keks... svaki dan nam turaju nove rasporede u ruke, uce nas kojekakvim glupostim kad i stignu na casove... sto bi moja koleginica Fatma rekla "mars u pizdu materinu svi redom". Da da, Vasa Draga, je odrzala svoj cas lepog ponasanja na srpskom jeziku i svi redom inostrani studenti su to upili ko sundjeri i sad psuju ko kocijasi, ljubi ih Marina. :D Bem li ga, nismo imali sta drugo da radimo pa je Marina uzela kredu u svoje ruke a to obicno ne izadje na dobro.
Elem, s obzirom da smo 2 meseca bili na raspustu ja sam se raspustila po Lomboku, Giliju i Baliju (guglujte jebem vas glupave, nemojte oma da pitate di je to!!) mesec dana i sad mi se ama bas nista ne radi... ali ajde kao nesto moram...
Volem avione vise nego leba da jedem... to sam shvatila odavno ali sad je to doslo do te tacke da mi svaka destinacija za koju treba vise od par sati voznje izgleda kao povoljna prilika da kupim avionsku kartu... ili je samo doslo do toga da sam postala lenja i volem da putujem brzo i komforno... doduse ova zemlja je poprilicno jeftina po tom pitanju... pa ako se moze... zasto da ne? E tako sam ja za 25evara kupila kartu za Lombok i otisla... a ostali nek se jebedu sami... putopise sa destinacija trazite na www.serbiatravelers.org jebe mi se da vam opet piskaram ovdi sta sam radila i di sam se lomatala...
I tako caskam ja sa Oljom, tamo negde u prethodnim blogovima spomenutom mi omiljenom koleginicom, i isprica ona meni par lokalnih traceva znanih kao "sta ima u miloj nam kompaniji?" kad oces djavola... moja draga em mila koleginica... moja nova muza i inspiracija, nasa nova nada i desna ruka gospodina Nikole R. zvanog veliki zli sef je dobila sut kartu... pa kako to moze bit' pitala sam se ja... kad je ona internacionalni strucnjak, neprevazidjena pamet... doduse 6 meseci nije mogla da ukapira neke stvari ali sta sad da se radi. :D
I eto... Marina napusti brod... ne, nikako nece ceo brod da potone... ali jedna daska je otisla, a to uzdrma malkice... samo malkice... :D
No dobro... kad sam napustila onaj brod ukrcala sam se na jos gori brod. Dosla na flakutet kad ono sve devojke nindze, dobro dobro, nisu bas nindze ali sve imaju pokrivene glave. Ceo flakutet muslimanski! Svi do jednog! Prvo su nas metili u neki smestaj di smo svi dobili svrab 3.eg stepena pa su nas onda premestili na bolji smestaj ali sve u cilju da nas drze pod prismotrom. Svakog dana su padala pitanja "gde ste bili?, sta ste radili?, zasto sinoc u 7 niste bili u smestaju?, sa kime ste sinoc izasli?" e onda kad smo mi popizdeli na to zaduzili su dve tajlandjanke koje zive sa nama da nas kontrolisu da bi bilo manje providno. Kad smo krenuli da trazimo sami smestaj, izbio je skandal... kako smo mi nezahvalni i ne svidja nam se ono sto nam oni pruzaju. Posle mnogo frke i svadje i gomile problema koje su nam napravili oladili su kapislu. Sve u svemu predpostavili su da je jedna prekaljena svetska putnica - dete (sram ih bilo) i da oni trebaju da me kontrolisu. Sonja, kao slatka mala italijanka se uvatila moje suknje i krenula da rezi na njih ali jadno dete dobila gastritis od previse stresa i sranja koje su nam pravili. Ja sam zbrisala na Lombok a ona je ostala sama da se bori sa njima danima.
Eto...
2 be continued...