Wednesday, December 10, 2008

In Casablanca human life is cheap

I otišla sam tamo ponovo... zašto, ni sada mi nije jasno... išla sam kući, osećala sam to, vuklo me je, i osećala sam se kao da sam kući i verovatno ću otići ponovo... ali onda se neću vratiti, bar mislim... onda ću zauvek ostati u toj zemlji bez zelenila, bez života kavog ga sad poznajem... mada... nedostajaće mi ljudi, to znam sigurno... Rekla sam Zlobici, nedostajalo bi mi da se nekom javim na telefon sa "sta bre oćeš ti?" :D i nedostajalo bi mi da mi neko pošalje poruku "aj da otpadamo negdi"... drugim rečima samo lupam gluposti... vratiću se, ali neću živeti sa njihovom religijom, njihovim razmišljanjima, bar ne dugo... Jednom prilikom me je Zlobica zagrlio i rekao mi.. "svaka čast draga... uopšte mi nije jasno kako si ti izdržala 2 meseca ovde"
Maroko, zemlja peska, palmi, pomorandži, Islama, glupih ljudi (i kad uče za PhD)... jednostavno sva ta umešanost religije u celokupni život ih čini glupljima nego što jesu... sada su to pokazali u mnogo većem svetlu nego prošlog puta kada sam bila tamo. I opet jedini ljudi koji me ništa nisu pitali o religiji niti su spomenuli istu je moja porodica iz Rabata. Iznenadili su se kad sam im bila upala na vrata... u prvi mah mi se činilo da me je mama za nijansu čak i zaboravila i da ćemo Zlobica i ja morati da tražimo drugi smeštaj ali ... samo mi se učinilo... zar mene neko da zaboravi. :D
Videla sam gomilu starih prijatelja, upoznala gomilu novih... klasika... kako prođe svako putovanje.
Šta ono htedoh da vam ispričam... a da, rekao je jednom moj stari drugar Bogi "In Casablanca human life is cheap" dokaz sledi:

Idemo Zlobica i ja ulicom tu negdi kod autobuske stanice, tj. prelazimo ulicu, i negde na pola puta zazvoni telefon i Sloba mi dodaje telefon i kaže " ovo je verovatno neki tvoj vatreni obožavatelj" pošto je marokanska kartica bila u njegovom telefonu i ja se onako, sve trepćući okicama, javljam sa "hello" i ćaskam tu sa nekim nepoznatim obožavateljem sa CS-a kad odjednom primećujem tipa koji se ogromnom brzinom kreće prema meni. U sledećem trenutku ja grcevito stežem telefon koji on pokušava da mi otme, u drugoj ruci držim svoje već polomljene naočare a lice me neviđeno boli. Drugim rečima lik me je pošteno mlatnuo po licu, zgužvao mi naočare i oteo telefon. Sledeća scena, mada mnogi od vas koji poznaju Slobu neće poverovati u ovo ali Sloba napada tipa i otima se sa njim za telefon. Dok smo se lik i ja otimali za telefon Sloba se tu stvorio i lik nije mogao odmah da pobegne.
Ja i dalje u drugoj ruci držim svoje zgužvane naočare kojima sad fali jedno staklo pritrčavam tipu i počinjem grčevito da ga udaram gde on odjednom beži i ja već pomislila da smo izgubili bitku i vrištim na Slobu da krene za njim kad ono Sloba drži telefon u ruci.
Kupim celo staklo od naočara sa pločnika, drhtim i bespomučno se okrećem oko sebe, pokušavam da dovedem svoje naočare u početno stanje... i onda nam jebeni taksista trazi 30dirhama za vožnju koja košta 12.
Opet je Sloba uzeo stvar u svoje ruke i sprečio moj bes da iskulja na površinu.
Grin
Taksista je na kraju dobio 12 dirhama... a mogao je i batine dobiti kao smo oboje bili besni.
I onda smo razmišljali o tome šta bi bilo da je lik imao nož ili pištolj, pa kako nam se to moglo desiti i u Beogradu i bilo gde na svetu... ipak je to grad sa 4 miliona stanovnika od kojih je više od polovine siromašno do granice preživljavanja. U nekoj drugoj zemlji bi verovatno bili u većoj opasnosti da napadač ima nož ili pištolj... u Maroku retko ko ima para za tako nešto.
To je bila jedina ružna stvar koja nam se desila... sem onoga što je Zloba stalno pizdeo od raznih haslera... ali šta ćeš, ne možeš mu zameriti... još on nije video arapski svet...
:D